Ne znam da li me se sećate. Ako ste bili iole prisutni na tadašnjem "blog svetu", sigurno ste me tada znali. Moji omiljeni blog bio je Tijana's diary pa sam i ja otvorila svoj...a bila sam drugi razred, imala sam jedva devet godina. I naišla sam na neizmernu podršku svih vas ovde, i nikada neću moći da vam iskažem koliko sam vam na tome zahvalna. Oduvek sam imala dar za pisanje ali, kad sada bolje pogledam ovaj blog, ne znam gde se denuo u to vreme.
Naišla sam na neki neobjavljeni, anonimni komentar "dete, kad budeš bila tinejdžerka, pročitaj sve ovo i biće te sramota". U aprilu punim 15 godina (divota), lozinku ovog imejla sam ganjala dugo, dugo jer mi postovi ovde nisu davali mira. Ispostavilo se da je komentar bio u pravu - danas me i jeste sramota mojih bezazlenih, dečijih postova u to vreme. Ne zato što su loši, ne zato što su izvor blama, nego zato što znam da sada mogu mnogo bolje. I onda ne shvatam kako je iko tada mogao da kaže "nisam ni znala da imaš devet godina, tako zrelo pišeš".
A možda smo svi kritični prema onome što radimo i pišemo. Pre par godina je Laušević gostovao kod Ivana Ivanovića i na pitanje da li ga je stid nečega što je pisao dok čita zapise iz zatvora, odgovorio je sa "pa stid me je...svega". I ipak su ti dnevnici objavljeni, ugledali svetlost dana i oduševljenje ljudi širom regiona. Možda postoji neko ko bi i dalje čitao one moje stare postove i čudio se tome što sam ih pisala sa devet godina, a meni to sada deluje tako besmisleno i očigledno.
Iako sam prvo stavila blog na "privatno", odlučila sam se da samo poneke postove ostavim za sada. Čisto da se, možda, prisetite kako je nekad bilo...i pošto menjam raspoloženja i mišljenja jako brzo kada je moj rad u pitanju, stanje ovog bloga (ili onoga što je od njega ostalo) može biti jako promenjivo.
Glavna stvar zbog koje sam ovde danas je to što sam se vratila svetu blogovanja...na sasvim drugom blogu. Još pre par dana.
Na novom blogu Džejn Benet pišem pod pseudonimom, a u prvom postu kratko pominjem neki moj blog iz daleke 2016...neka to bude tajna svih vas koji ćete, možda, pročitati ovo i poželeti da me pratite i tamo. Takođe sam i na Twitteru, gde samo objavljujem link svakog novog posta. Mogli biste tu da me zapratite i da tako dobijate obaveštenja, pošto shvatam da je blogger tabla "out".
Apsolutno ne postoji ništa što mogu da kažem čime bih sumirala onih pet godina mog života van ovog bloga...niti reči kojima mogu, opet, da iskažem zahvalnost svim divnim ljudima koji su me svakog momenta ohrabrivali da nastavim dalje. I biće mi čast ako moj rad nastavite da pratite na novom blogu.
Volim vas i pamtim sve, zauvek, zauvek, zauvek.
Нема коментара:
Постави коментар